Search for a command to run...
Kada govorimo o ataksiji, uglavnom pomislimo na nestabilnost u hodu, odnosno cerebelarnu ataksiju. Međutim, ataksija se manifestira ne samo nestabilnošću u hodu, već i abnormalnim pokretima oka, dizmetrijom, disdijadohokinezom, promjenama u govoru (dizartrija). Može biti uzrokovana nizom poremećaja središnjeg i perifernog živčanog sustava. U pristupu je važno odrediti na kojoj je razini došlo do disfunkcije te tegobe staviti u vremenski okvir, odnosno diferencirati radi li se o akutnoj (pojava unutar 72 sata), subakutnoj (>72 sata) ili kroničnoj ataksiji. Ataksija je simptom koji uglavnom vrlo brzo dovodi zabrinute roditelje k liječniku. Ako smo definirali da se radi o akutno nastaloj ataksiji, u dječjoj dobi u više od 70 % slučajeva riječ je o akutnoj cerebelarnoj ataksiji (ACA). U prilog ACA-i ide dobro opće stanje djeteta, podatak o nedavno preboljelom virusnom infektu te odsutnost drugih kliničkih znakova. ACA je samoograničavajuća bolest, ne zahtijeva liječenje niti ekstenzivnu dijagnostičku obradu, a oporavak se očekuje najčešće unutar tjedan dana. Drugi najčešći uzrok akutne ataksije u djece je intoksikacija, osobito u djece mlađe od pet godina. Jedan od češćih uzroka je i akutna upala srednjeg uha kada dijete ima tendenciju pada prema jednoj strani, a simptomi se pogoršavaju pokretima glave (vestibularna ataksija). U pristupu djetetu s ataksijom ipak je najvažnije na vrijeme prepoznati životno ugrožavajuće stanje kao što je moždani udar, hemoragijski ili ishemijski, kada pravovremena reakcija ne smije izostati. U hitna stanja koja se prezentiraju ataksijom se ubrajaju i upalne/autoimune bolesti živčanog sustava: akutni cerebelitis, encefalitis, akutni diseminirajući encefalomijelitis, longitudinalni transverzalni encefalomijelitis te opsoklonus-mioklonus sindrom. U svakoga djeteta s ataksijom, kako akutnom, a osobito subakutnom, moramo misliti i na tumorske procese u stražnjoj lubanjskoj jami. Sva do sada opisana stanja zahvaćaju središnji živčani sustav, ali kako je već spomenuto, ataksijom se mogu prezentirati i stanja koja zahvaćaju periferni živčani sustav, kao npr. Guillain-Barré sindrom te senzorne polineuropatije. Kronične i ponavljajuće ataksije najčešće su genetski determinirane bolesti čija dijagnostika i liječenje zahtijevaju postupan i složen pristup, a kod dijela njih je odnedavno moguća i specifična terapija čime je etiološka dijagnoza postala imperativ. Zaključno, dijagnostički algoritam kod djeteta s ataksijom ovisi ponajprije o vremenskom intervalu u kojemu su se simptomi pojavili, općem stanju djeteta i pridruženim simptomima dok je liječenje, ako je potrebno, ovisno o podležećem poremećaju.