Search for a command to run...
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (engl. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) neurorazvojni je poremećaj obilježen trajnim obrascem nepažnje i/ili hiperaktivno-impulzivnosti koji značajno narušava funkcioniranje i razvoj djeteta. Procjenjuje se da ADHD pogađa 3–9 % djece školske dobi, te 2–12 % adolescenata i mladih odraslih. Više od polovice oboljelih zadržava klinički značajne simptome i u odrasloj dobi. Prema revidiranim kriterijima iz DSM-IV-TR (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, 2000.), dijagnoza u dječjoj dobi zahtijevala je pojavu simptoma prije sedme godine života, njihovo trajanje dulje od šest mjeseci uz jasno socijalno ili akademsko oštećenje te prisutnost najmanje šest simptoma nepažnje i/ili hiperaktivnosti-impulzivnosti u najmanje dvije sredine, te su definirana tri podtipa ADHD-a: predominantne nepažnje, predominantne hiperaktivnosti-impulzivnosti i kombinirani tip. S uvođenjem revidiranih kriterija DSM-5-TR (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, 2022.) dobna granica za početak simptoma pomaknuta je na prije 12. godine života, kriteriji su prilagođeni prepoznavanju simptoma u adolescenata i odraslih, a podtipovi su zamijenjeni prezentacijama koje se mogu mijenjati tijekom života. Hiperaktivnost koja je prisutna u većine u predškolskoj i školskoj dobi s odrastanjem nestaje i zamjenjuje se unutarnjim nemirom, dok impulzivnost u adolescenciji postaje izraženija. Deficit pažnje koji je prisutan cijeli život najviše doprinosi funkcionalnim teškoćama, uključujući neorganiziranost, poteškoće u ustrajnosti u radu i narušene međuljudske odnose. Najčešći komorbiditeti u dječjoj dobi su: poremećaj koordinacije, poremećaj spavanja, poremećaj govornog i jezičnog razvoja, specifične teškoće učenja, tikovi, opozicijsko-prkosni poremećaj, anksioznost/poremećaj raspoloženja, devijantna ponašanja. Patofiziologija ADHD-a još nije u potpunosti razjašnjena, no smatra se da postoji poremećaj neuronskih mreža odgovornih za izvršne funkcije i kontrolu impulsa, uz ključnu ulogu dopamina, noradrenalina i serotonina. Etiologija je multifaktorijalna te, uz genetsku vulnerabilnost, obuhvaća prenatalne i postnatalne rizične čimbenike (izloženost toksinima, stresu, neadekvatnoj prehrani i traumama), kao i kvalitetu ranih interakcija roditelj–dijete. Posljedice ADHD-a često se protežu u odraslu dob i uključuju poteškoće u socijalnim odnosima, niža obrazovna i profesionalna postignuća te povećan rizik od samoozljeđivanja i pokušaja suicida. Stoga je od presudne važnosti rano prepoznavanje rizičnih simptoma u male djece kojima je potrebna podrška. Iako još uvijek ne postoji jedinstveni kognitivni ili biološki marker s dovoljnom dijagnostičkom vrijednošću, rana detekcija obilježja poput slabe kontrole impulsa, averzije prema odgodi, teškoća pažnje i radnog pamćenja, uz pravodobnu intervenciju usmjerenu na samoregulaciju i izvršne funkcije, ostaje ključna. Multimodalnim pristupom koji uključuje edukaciju, bihevioralne intervencije i farmakoterapiju moguće je ublažiti funkcionalne deficite i omogućiti pojedincu ostvarenje njegova punog potencijala.