Search for a command to run...
Ovaj rad razmatra zavisnost kao složen i dugotrajan psihološki proces, čiji koreni leže u ranim traumatskim iskustvima, deprivaciji osnovnih emocionalnih potreba i narušenom razvoju ličnog identiteta. Zavisnost se ne posmatra isključivo kao problem supstanci ili ponašanja, već kao unutrašnje stanje hroničnog nemira i neravnoteže, koje osoba pokušava da reguliše putem spoljašnjih rešenja. Posebna pažnja posvećena je razlikovanju same bolesti zavisnosti od aktivnog zavisničkog ponašanja, koje predstavlja pokušaj psihe da ublaži bol, napetost i egzistencijalnu prazninu. Rad se oslanja na kliničku praksu i detaljne studije slučaja, kroz koje se prikazuje kako neobrađena trauma, potisnute potrebe i internalizovana krivica dovode do ponavljanja autodestruktivnih obrazaca. Margina se u ovom kontekstu razume kao prostor egzistencijalne granice, na kome se osoba nalazi između života i samouništenja, između nastavka zavisničkog obrasca i mogućnosti oporavka. Posebno se naglašava uloga bola, koji može delovati destruktivno, ali i postati pokretač promene ukoliko se adekvatno obradi i integriše. Zaključuje se da oporavak od zavisnosti ne podrazumeva samo apstinenciju, već dubinski rad na traumatskim iskustvima, preuzimanje odgovornosti i rekonstrukciju odnosa prema sebi, drugima i sopstvenoj prošlosti. Rad doprinosi razumevanju zavisnosti kao problema koji se razvija na margini ličnog i društvenog života, ali čije razrešenje zahteva povratak ka centru lične odgovornosti i svesnog izbora.